Kako govoriti o veri? – Arhimandrit Rafail Karelin

Kako govoriti o veri? – Arhimandrit Rafail Karelin

Kako govoriti o vjeri?

Na šta treba obratiti pažnju u besjedi sa nevjernikom?

Ateizam nije posljedica naučnih traganja iz sljedećih razloga:

1. Mi imamo posla ne sa univerzalnom naukom, već sa naučnim granama koje imaju tendenciju ka usitnjavanju i usložnjavanju. Ni jedna od ovih grana ne može govoriti u ime čitave nauke.

2. U svakoj naučnoj oblasti postoje različite hipoteze i teorije koje pokušavaju da sistematizuju i objasne faktički materijal. Ove teorije su protivrječne i često jedna drugoj suprotstavljene. Koja je od ovih uzajamno isključivih teorija istinita, a koja lažna, čovjek određuje na osnovu vlastitih predstava. Ako bi čak svi naučnici svijeta stvorili jedinstvenu univerzalnu teoriju, ni ona ne bi mogla biti valjana, pošto se hipoteze i teorije oslanjaju na postojeći faktički materijal, a on se stalno širi, pa istorija nauke i jeste istorija rađanja i umiranja ideja i predstava. Eksperiment ne može nikad biti u potpunosti završen, a posljednja riječ nauke je postati njena završna riječ.

3. Nauka ima posla sa procesom, a pogled na svijet sa oblašću uzroka i ciljeva, koji se nalaze izvan granica eksperimenta i za nauku zauvijek ostaju tajna. Nauka otkriva i bilježi uzročno-posljedičnu zakonomjernost među pojavama, ali sam pojam zakona za nju je nedostupan; ona ne može objasniti pretvaranje haosa u zakon i svrsishodnost. Nauka ima posla sa materijalnim svijetom, zato ne može ni potvrditi ni opovrgnuti postojanje drugog, duhovnog, bića, nauka izučava predmet u njegovim pojavama (fenomenima); svaki predmet ima mnoštvo osobina i atributa, pa ostaje za nauku saznavani, a ne saznatljiv objekat.

Pogled na svijet ne proističe iz naučne informacije, već zavisi od duhovnog stanja, volje i moralnosti čovjeka. Veliki naučnici, koji su ovladali jednim naučnim vidokrugom, pridržavali su se različitih religioznih i filosofskih pogleda na svijet. Pogled na svijet se ne može zasnivati na filosofiji; sami filosofski sistemi zasnivaju se na nedokazanim postulatima. Logika kao metod filosofije nema jedinstvenog sistema, u njoj, kao i u drugim oblastima nauke, postoje različite škole i pogledi. Ako filosofija naziva sebe naučnom, onda ona mora da uopštava naučne teorije svoga vremena, a pošto se naučne predstave stalno mijenjaju, onda i izvodi iz njih ne mogu biti nepromjenljivi. Ako filosofija nema odnosa prema nauci, onda je ona samo subjektivna čovjekova predstava, ograničena u vremenu i prostoru, opitu i potencijalu stvaralačkih sila. Čisto mišljenje uopšte ne postoji u prirodi. Čovječiji razum se nalazi pod moćnim impulsima, predstavama, željama i strastima. Odnos svijesti prema podsvijesti može se zamisliti kao ledeni breg čiji je vrh iznad površine mora, a osnovna masa ledene planine pod vodom i ostaje nevidljiva. Subjektivizma ima u filosofiji još više nego u nauci: svaki istaknuti filosof teži da stvori svoju sopstvenu školu.

Na što mora obratiti pažnju pravoslavni u besjedi sa agnostikom i skeptikom? Agnosticizam i skepticizam je izmicanje od problema. Sile čovječije duše, njene urođene sposobnosti za saznanjem ne mogu se svesti na gole logičke razloge. Nama su poznati vidovi gnosisa (poznanja) kao što su instinkti i inctikcija, nama je poznat emocionalni gnosis koji je osnova umjetnosti.

Ako se samo jednim naporom razuma ne može spoznati istina i on u ovom pokušaju trpi poraz, onda se treba obratiti drugim mogućnostima duše. Ako je za skeptika i agnostika jednako nepouzdano postojanje i nepostojanje Boga, onda ga treba posavjetovati da se obrati uslovnom obliku molitve makar i ovakvoj: „Gospode, ja ne znam postojiš li, ali ja hoću da znam istinu. Ako Ti postojiš, onda mi se pokaži. “ Ako bude iskren u takvoj molitvi i ako bude vidio život saobrazan zapovijestima Jevanđelja (čiju vrednost većina agnostika priznaje), onda će mu biti dat odgovor prema riječi Božijoj: „Ištite i daće vam se“ (Mt 7, 7).

Treba posavjetovati skeptika i agnostika da se obrate vlastitom srcu, da počnu razvijati mistična osjećanja, koja su, premda u slabom stepenu, ipak prisutna u njegovoj duši – gotovo isto tako kao što reanimiraju, vraćaju u život čovjeka čije se disanje jedva čuje.

Sumnja može biti etapa nezavršenog traženja, ali sumnja može biti i dogmatizovana u svojevrsni pogled na svijet; tada ona postaje bekstvo od istine: čovjek, još ne završivši bitku za svoju sopstvenu dušu, žuri da izbaci bijelu zastavu kapitulacije.

Riječ „ne znam“ može imati dva nastavka: „ne znam, ali hoću da znam“ i “ ne znam i neću da znam“.

 Na što treba da pravoslavni obratiti pažnju u razgovoru sa indusom?

1. Najviši oblik postojanja je ličnosno postojanje. U bramanizmu Bog je kao Živa ličnost sa kojom se može ulaziti u opštenje. Himalajski panteon -to je personifikacija i oličenje klasičnih sila. Hinduski Apsolut – Braman je bezličan i beskvalitativan. Hinduski trimurti – to su tri ritma postojanja: stvaranje, očuvanje i rušenje. Čovjekove ličnosti ovdje nema, teorija o preovaploćenju raščlanjuje ličnost na brahme – psihičke elemente, koji spajajući se ponovo prave novu individuu. Na kraju krajeva svi individualni oblici rastvaraju se u kosmičko postojanje, a kosmičko bitisanje iščezava u svijesti Brahama. Vječnost se zamišlja kao dva stanja Apsoluta koji se smjenjuju, Apsolut u sebi i Apsolut u kosmosu. Tvorevina se okončava rušenjem, koje ništa ne pomaže postojanju Apsoluta. Na taj način svijet se zamišlja kao besciljno vraćanje u krug. Svaka množina objektivne stvarnosti je iluzija. Postoji samo jedan Brahman, koji stalno pravi i ruši svjetove, Čovječiji duh atman – je jednosuštan apsolutnom duhu Brahmanu, vanjska predstava o mnoštvu bića je plod iluzije, fantazije i neznanja. „Ja sam ti, ti si on (Brahman)“, jest postoji samo jedan Apsolut, a istorija svijeta – to je kosmička tragikomedija, čiji je autor, akter i posmatrač sam Brahman pod vidom mnogih lažnih oblika i maski.

Ovaj pogled na svijet potkopava same osnove morala: etika se pojavljuje u čovječjim odnosima a u hinduizmu sam pojam o mnoštvu, o tome da postoji realno „ja“ i „ti“, različiti jedan od drugog, smatra se iluzornim. Hoćemo li više voljeti svoju iluziju, hoćemo li mrziti nerealnost koja se pojavljuje pred našim očima? Zato mudrac voli samo svoj vlastiti atman, svijet za njega uopšte ne postoji. To je teorija krajnjeg samoljublja, i samo nedoslednost samih hinduista daje im mogućnost da govore o takvim društvenim kategorijama kao što je pravednost i takvim moralnim kategorijama kao što je Ljubav. Kakvu pravednost i ljubav mogu imati sjenke, koje niču u snovima, koje iščezavaju sa buđenjem bez traga i ostatka? Hinduizam potčinjava „božanstvo“ nekakvim nadbožanskim zakonima ritma koji prisiljava Apsoluta da ponavlja rad nauka: čas ispušta iz sebe nit svjetova, čas je ponovo uvlači u sebe. Hinduizam je pretvorio čovjeka u fikciju. Čovjek uobražava da postoji, a ustvari, njega nema – postoji samo jedan Brahman. Hinduist je lišen više radosti – lične ljubavi prema ličnom Bogu, svome spasitelju – i bogoopštenja, koja počinje ovde na zemlji i traje do vječnosti.

Na šta treba da pravoslavni obratiti pažnju u razgovoru sa budistom?

Budizam ne predstavlja religiju već više moralno-primijenjenu filosofiju. Religija je savez čovječje duše sa višim duhovnim bićem. Budizam ignoriše sva osnovna pitanja i načela religije: postojanje Boga, besmrtnost duše, sredstva komuniciranja duše sa duhovnim svijetom itd. Religija je savez između čovjeka i Božanstva. U budizmu božanstvo odsustvuje, a čovječija individualnost podleže uništenju u nirvani. Ako za hrišćanina svijet predstavlja arenu borbe dobra i zla, onda je za budistu samo postojanje zla, zamka iz koje nema izlaza osim samouništenja, pogruženja u nirvani, gdje gasnu osjećanja, misli, želje, gdje, odvlačeći se od vanjskog i unutarnjeg pogružava se u provaliju bez dna, kao što trup spuštaju u grob.

Učenje Bude pružalo je nepomirljivu i duboku analizu suprotnosti i tragizma zemaljskog bitisanja. Ali ono nije našlo izlaza pošto se pije obratilo Bogu nego čovjeku koji je zalutao u lavirintu suprotnosti. Budizam je u svome apsolutnom zvanju zla došao do kraja ponora, koji pije mogao pređi. On kao da je anatemisao psihički život čovjeka i ugledao pred sobom trup od

koga se sa odratnošću okrenuo. Jedini spas od patnji za budizam predstavlja samo uništenje. Ali to nije fizičko samoubistvo, pošto je budizam naslijedio od bramanizma metempsihozu – teoriju preovaploćenja, prema kojoj elementi duše čine novu dušu i ona dolazi na zemlju u novom tijelu. Budizam hoće da uništi život. kroz uništenje same želje za životom, kroz oslobađanje sebe od svih psihičkih preživljavanja, kroz nepostojanje Nirvana. Zato budizam predstavlja najdoslednije i najnepoštednije izraženu filosofiju smrti.

Cilj hrišćanskog života je bogoopštenje. Cilj budizma je mir smrti. Budista ne shvata zašto je došao na ovaj svijet, ko ga je bacio u more zla i patnji, šta je to: šala ili tragična greška? I zato budista sa gordim preziranjem odlazi iz života još dok je živ.

 Na šta treba da pravoslavni obratiti pažnju u razgovoru sa muslimanom?

Islam propovijeda fatalizam, pri kome se slobodno samoopredjeljenje ličnosti pretvara u fikciju. Sve je uslovljeno i unaprijed određeno. Božanstvo guta čovjeka ne ostavljajući mjesta njegovoj slobodnoj volji. Božiji promisao u islamu pretvara se u nesavladivu sudbinu, a životni put čovjeka u ostvarivanje unaprijed određenog plana: sve što se dešava čovjeku, prima se kao neizbježnost. Takav pogled u njegovom logičkom završetku mora dovesti do shvatanja da čovjek nema mogućnosti za moralni izbor. Ali islam ne dolazi do toga. Njegovi teolozi razradili su pojam paralelizma, koji dopušta moralnu slobodu, ali ne moralnu autonomiju. Ovaj pogled podsjeća na shvatanje blaženog Avgustina, koje je Crkva odbacila, i na učenje kalvinista. Protivrečnost između moralne odgovornosti i ograničene slobodne volje islamski teolozi pokušavaju opovrgnuti učenjem o spasenju svih muslimana. Prema njihovom zakonu pravednosti, muslimani koji griješe dužni su podnijeti odgovarajuće kazne u zagrobnom životu ali prema molitvama Muhameda i imama i čitavog islamskog svijeta, čak i najgrešniji musliman na kraju krajeva biće spasen. Treba obratiti pažnju na to da u islamskoj religiji nema posrednika između Boga i čovjeka-, a Muhamed je samo poslanik, tako da se između transcendentnog Božanstva i svijeta nalazi neprevaziđena provalija. I dok je Jevanđelje monolitno, to u surama Kurana, posebno među surama mekijskog (ranijeg) i medinskog (kasnijeg) perioda postoje protivrečnosti. To muslimani objašnjavaju time da je Muhamed imao pravo da izmijeni ili promijeni svoje postavke, a takođe da ih zamijeni drugima. Za muslimana je uopšte jedna od karakterističnih osobina istine njena unutrarnja protivrečnost.

Treba istaći i svojevrsnu „‘dvojstvenost“ muslimanske religije, koja propisuje svojim sledbenicima različita pravila i obaveze prema muslimanima i nemuslimanima.

Treba posebno istaći pitanje koje se tiče islamskih vjerskih ratova sa inovjernima. Može se slobodno reći da se muslimani nalaze u stanju permanentnog rata sa nemuslimanskim narodima, rata u kojem mogu biti privremena pomirenja – primirja, ali ne mir. Treba takođe istaći prinudne i nasilne mjere koje preporučuje Kuran, a koje se tiču pobijeđenih naroda i njihovom prevođenju u islam. Mi smatramo da je svako nasilje u ime religije, prije svega, uvreda za samu religiju.

Ne možemo se složiti sa mnogoženstvom koje dopušta islam, pošto brak smatramo savezom ljubavi dviju ličnosti i njihovim jedinstvom. Muslimanska mistika je najjasnije izražena u sufizmu, koji je ostavio dubok uticaj na književnost i umjetnost Srednje Azije i Bliskog istoka. Ovo učenje je primilo u sebe mnoge predstave i ideje hinduskih mističkih škola i sekti i zato se koleba između monoteizma i panteizma. Sufistička (škola) poezija široko koristi alegorije i erotske likove za izražavanje mističkih doživljavanja. Prema islamskoj mistici se ponašaju mnogobrojni derviški redovi; oni su zasnovani na zapovijestima koje djelimično podsjećaju na monaške zavjete, ali se suštinski razlikuju. Izlaz iz derviškog reda je slobodan, niko ga ne poriče. Većina pravilnika derviških redova sadrži uputstva na takvim asketskim metodama, kao što su post, noćna bdenja, poslušnost nastavniku itd. Ali obično se kao najviše duhovno spasenje ovdje smatra ekstaza, koja se dostiže ritmičkim pokretima, plesovima, a u nekim slučajevima uzimanjem narkotika. Kod šiita su religiozni praznici praćeni pozorišnim i uličnim procesijama.

Uostalom, treba reći da je, bez obzira na principijelnu razliku između pravoslavne mistike velike Božanske svjetlosti i vještačke egzaltacije muslimanskih derviša, islam u cjelini sačuvao više elemenata asketizma nego savremeno rimokatoličanstvo, a tim prije nego protestantizam.

 Na što treba da pravoslavni obrati pažnju u razgovoru sa katolikom?

Apostolska Crkva je, prema svojoj strukturi i samoizražavanju, Saborna Crkva. Sabor kao najviše predstavništvo svih članova Crkve ostvaruje načelo njenog jedinstva. Već u apostolska vremena različitost u nekim pitanjima koja su se ticala misionarstva među paganima nije bar riješen jednim glasom Apostola Petra, već je odlučio sabor. Karakteristično je da je na prvom Apostolskom saboru u Jerusalimu predsjedavao episkop Jakov, a me apostol Petar, i Jakov je u završnom govoru izveo zaključke Sabora. Sam karakter Apostolskog sabora svjedoči o tome da je u drevnoj Crkvi saborna odluka stajala iznad autoriteta bilo koga apostola. Da je u drevnoj crkvi postojalo načelo eklisiološkog monarhizma – primat bezgrešnog. po djelima vođe, onda bi ideja sabora kao takvog bila nepotrebna i besmislena: za sva pitanja dogmatskog i moralnog karaktera bilo bi dovoljno obratiti se rimskom papi – „episkopu episkopa, namjesniku Hrista na zemlji“. Okitivši rimskog papu natčovječanskim osobinama bezgrešnosti u djelima vjere i morala, rimokatolici ne mogu da objasne protivurečnosti u papskim bulama i pojave, kao što su odricanje od Hrista jednog od papa (kasnije se pokajao i postao mučenik) i kako je papa Honorije primio monofizitsku jeres (zbog čega je bio osuđen na Šestom Vaseljenskom saboru). Crkva ne poznaje „intelektualnu bezgrešnost“ koja bi zavisila od čina i mjesta življenja. Duh Sveti svjedoči kroz usta proroka Davida, da je svaki čovjek laž (Ps 115, 2). U svoj punoći istinu je izrazila Vaseljenska crkva u njenom sabornom jedinstvu. Drugim riječima, čistota vjere je u jedinstvu ljubavi.

Filiokve je sa dogmatske tačke gledišta jeres (dva ishođenja Duha Svetog), a sa eklisiološke – to je narušavanje sabornog jedinstva; sa moralne -manifestovanje duha gordosti. Simvol vjere je bio utvrđen na Prvom i Drugom saboru kao čvrsta osnova hrišćanskog vjeroučenja. Vaseljenski sabori su zabranili da se mijenja, skraćuje Simvol vjere ili unosi u njega neki dodatak. Rimska crkva je napravila grijeh protiv vaseljenskog jedinstva izmijenivši Simvol vjere i samim tim sebe suprotstavila Sabornoj crkvi.

Provincijalizam se vidi u tome da dio stavlja sebe iznad cjeline, na primjer: provincija istupa u ime čitave države. Rimski patrijarhat je jednostranim aktom dogmatskog diktata stavio svoje odluke iznad odluka Vaseljenskih sabora i od načela ljubavi prešao na načelo vođstva.

U svom istorijskom biću rimokatolicizam vrši stalnu modernizaciju same Rimokatoličke crkve, prilagođavajući je svijetu koji se stalno mijenja, njegovoj kulturi i ideologijama, idejama i ukusima. Zato Katolička crkva sve više i više dobija karakter utilitarne organizacije. Mistika se ovdje izrođava u estetizam, a asketika se zamjenjuje dobročinstvom i sociologijom.

Na šta treba da pravoslavni obrati pažnju u razgovoru sa Judejcem?

Središte razgovora treba da je pitanje o Mesiji. Ovdje kao opšti izvor služe knjige Starog zavjeta kao bogootkrivena istina. Treba na osnovu biblijskih tekstova ukazati da se proročanstvo o Mesiji ispunilo u licu Isusa iz Nazareta. Treba takođe ukazati da je kod proroka Mesija propovijedan kao Spasitelj čitavog čovječanstva – kako Judejca tako i naroda koji su živjeli u paganstvu, i da je tek postepeno u sinagogalnom mišljenju lik Mesije primio lik nacionalnog vođe i osnivača hiliajstičkog carstva na zemlji. Treba ukazati da se poslije Isusa iz Nazareta u Izrailju pojavio čitav niz lica koja su se izdavala za mesiju, a ništa nijesu donijela svome narodu osim patnje i razočarenja (npr. Bar – Kohba, koga je jedan od najuticajnijih rabina – Akiba smatrao za spasitelja Izrailja).

Treba opovrgavati lažno i tendenciozno mišljenje, koje postoji meću Judejcima, da je antisemitizam pojava koja je nikla u hrišćanskom svijetu i da je karakteristična za hrišćanske narode. U stvari, antisemitizam je postojao još u starom svijetu, o čemu svjedoče antički istoričari i pjesnici. Antisemitizam postoji među muslimanima i među predstavnicima drugih religija; mnogi ideolozi ateizma bili su antisemiti; fašistička partija, koja je neprijateljska po svojoj ideologiji prema hrišćanstvu, uzela je antisemitizam kao svoj politički program. Mi se uzdržavamo od analize ove pojave i tek ukazujemo na činjenice.

Treba obratiti pažnju na to da je ideja o gradnji na zemlji hilijastičkoga carstva na čelu sa vođom – Mesijom i prestonicom u Jerusalimu poslužila kao uzrok materijalizacije duha naroda. Ako je drevni Izrailj ujedinjen oko Jerusalimskog hrama vidio svoju glavnu misiju u očuvanju jednobožja među paganima svijeta i Carstvo Mesije primio kao carstvo svih naroda, spoznavši istinskog Boga, onda se sada stanje promijenilo: narod, uzevši ovozemaljsku ideju teokratske države razvio je burnu djelatnost na ovome planu.

Ako drevni Izrailj nije dao svijetu velike filosofe i naučnike, nije ostavio praktično nikakvog traga u svjetskoj literaturi, ipak se savremeni Izrailj manifestovao u svim oblicima nauke, književnosti i umjetnosti. Ali da li je to preporod ili je to samo transformacija ranijeg duhovnog potencijala na nižem duševnom nivou? Mi smo skloni pomislima da je, izmijenivši pojam i predstavu o Mesiji, judejski narod iščupao iz sebe glavni stub Biblije i počeo razmišljati materijalizovano, u zemaljskim kategorijama.

Antisemitizam kao istorijska pojava je bio nepoznat u vremenima izrailjskih careva i vavilonskog ropstva. Judejci su zauzimali značajne položaje u Asirskoj i Vavilonskoj imperiji i ptolomejskom Egipatskom carstvu. Ali od vremena rabizma narasta antisemitizam. Da li je to podudaranje ili psihološka činjenica?

Treba primijetiti dvojnost u moralu Talmuda, koji preporučuje jedne norme u uzajamnim odnosima Judejca, a druge između Judejca i ostalih naroda. Ovo treba uporediti sa zahtjevima Jevanđelja da se bude pravedan i milostiv prema ljudima nezavisno od njihove nacije i vjeroispovjesti, i da se vole i svoji neprijatelji. Jevanđelje daje opšte moralne osnove za život čovjeka i uz to se stara da probudi njegov unutaranji moralni osjećaj – glas njegove savjesti. Judaizam reguliše čovjekov život čitavim sistemom propisa, pa etiku i moralnost iz unutrašnjeg osjećanja, iz potrebe samog srca, on čini sholastičkim sistemom, zasnovanim na kauzalističkom principu (odgovori na sve moguće slučajnosti). Ali, rekli bismo, glavna greška rabinima je talmudsko-kabalistička predstava o tome da je Bog stvorio Judejce, a 72 niža duha – ostale narode svijeta. To kasnije predanje, koje se protivi duhu i slovu Biblije, vodi ka dogmatizovanju nacionalizma. Čovjek koji je prisvojio ideju prvenstva i izabranosti, gubi najveću vrijednost svoga života – sposobnost da voli sve ljude kao djecu jedinstvenog Oca i da u svakom čovjeku vidi lik Božiji. Ljubav, koja je svedena na svoju porodicu, svoju naciju, dobija egocentrični karakter, i gubi mističku dubinu.

Iz knjige „Tajna spasenja“…

http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Knjige/TajnaSpasenja/tajna_spasenja17.htm

Rubrika: Misionarska literatura, Hristovi misionari

O Autoru ()

Pravoslavni misionarski centar „o. Danil Sisojev“ pokrenut je na Bogojavljenje 2010. godine sa ciljem da se pravoslavni hrišćani što više čuju i saznaju o ispunjavanju poslednje Spasiteljeve zapovesti (Mt. 28:19-20) koju Njegova Crkva danas izvršava. Predlog za stvaranje samog centra dao nam je Mučenik čije ime naš centar nosi, na nekoliko dana pre nego što je postradao za Hrista. Naš cilj je da, koliko je u našoj moći, pomognemo kako spoljašnju tako i unutrašnju misiju Crkve. Zato smo pokrenuli jednu akciju pod nazivom „500x100“, koja za cilj ima da okupi 500 revnosnih pravoslavnih hrišćana koji bi donirali 100 dinara mesečno za potrebe misije Crkve. Ako želite da detaljnije pročitate o našem poduhvatu, prijavite se OVDE.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *